Usklađivanje konstruktivnih rješenja i artikulacije prostora možda je i najdugotrajnija tema povijesti arhitekture. Napor da se ovlada fizikalnim zakonitostima i mogućnostima materijala neposredno je vezan uz geometriju i doživljaj prostora, načine povezivanja nutrine zgrade i okoliša, funkcionalne aspekte i druge arhitektonske teme. I dok je glavna struja modernističke ere, inzistirajući na ‘racionalnosti’, prostorne koncepte često svodila ili na apstrakciju ‘pravilnog rastera’, ili pak na isključivo instrumentalna pitanja učinkovitosti i neposredne isplativosti, logika međuodnosa konstrukcije i prostora ostala je do neke mjere ostavljena po strani. No, neki od posebno uzbudljivih projekata moderne arhitekture nastaju u prigodama u kojima su arhitekt i konstruktor bili jedna osoba, ili u situacijama kada su se arhitektonski koncepti oslanjali na prostorne mogućnosti i ekspresiju konstrukcije, poput Turine ili Mendesa da Roche. Ideja ‘sinteze’ u arhitekturi u međuvremenu je izazvana razmišljanjima proizašlim iz post-strukturalizma ili dekonstrukcije, uvodeći koncepte poput disjunkcije, diskontinuiteta ili de-materijalizacije. No, konstruktivni aspekti u izgrađenoj arhitekturi i dalje moraju biti egzaktno riješeni, bez obzira na koju se arhitektonsku paradigmu projektant naslanjao. Čak i kada se čistoća konstrukcije namjerno potiskuje ili kada je njena logika prikrivena, ona i dalje igra ključnu ulogu u fizičkoj egzistenciji izgrađenih tijela.

Recentna knjiga ‘Function of Form’ autorice Farshid Moussavi zastupa suvremenu metodu analize odnosa strukturalno-konstruktivnih problema i prostorne forme koja se odmiče od ‘mehanicističkog’ prema ‘mehaničkom’ shvaćanju, što znači da između ta dva polja postoji jasna ali i nedogmatična uzročno-posljedična veza i skup pravila koji je iz te uzajamne veze moguće iščitati. No, ta pravila nisu svedena na uzak repertoar konvencionalnih ili ‘ispravnih’ rješenja, nego pokazuju bogatstvo različitih koncepcija u kojima nema kvalitativne razlike između ‘povijesnih’ i ‘novih’ oblika.

U novije vrijeme susrećemo sve naglašeniju pojavu kompleksnijih konstruktivno-prostornih zamisli i to iz više razloga: od sklonosti arhitekata prema izrazito kompliciranim formama, preko mogućnosti simultanog oblikovanja i proračunavanja koje pružaju novi kompjutorski alati, do napretka u tehnologiji građenja. Također, rastuća tehnološka kompleksnost građevina zahtijeva povezivanja svih sudionika u procesu projektiranja i građenja. Tako arhitekti i konstruktori sve naglašenije zajednički sudjeluju u osmišljavanju zgrade od same početne ideje, kako bi se prostorne zamisli i konstrukcija razvili kao dio integralne cjeline. Ta se suradnja kreće u širokom rasponu, od forsiranja krajnjih mogućnosti konstrukcije kako bi se postigle specifične forme, do svojevrsnog ‘nestanka’ forme u korist ekspresije često začudnih konstrukcija. Svojevrsna prostorna suzdržanost, utemeljena u suzdržanosti i jednostavnosti ortogonalnih geometrija više nije vodeća ‘etička paradigma’, sa svim mogućnostima i zamkama koje to putovanje prema slobodnim formama ili ekspresiji konstrukcije vodi.

I u lokalnom, hrvatskom kontekstu diktat ‘maksimalne racionalnosti’ nastoji se preispitati unutar okvira razumnog, i to posebno u zgradama od javnog, društvenog značaja. ‘Ikoničnost’ objekta nikako nije niti odrednica hrvatske tradicije arhitekture, niti je primjerena lokalnom trenutku, no javlja se potreba za zgradama naprednijih i kompleksnijih prostornih organizacija. Nastoji se na imaginativne načine interpretirati programske odnose, osloboditi energiju urbanih i infrastrukturnih tokova ili na hrabriji način ući u gradsko tkivo i ponuditi nove urbane morfologije. Također, hrvatski gradovi tek ulaze u post-industrijsku urbanu rekonstrukciju, a mjerilo starih industrijskih zgrada i infrastrukturnih objekata traži i novu arhitekturu usporedivog mjerila i konstruktorske smionosti. Sve te ambicije uglavnom traže prostorno-konstruktivne odnose koji nadilaze ‘domino sistem’ stup-greda-ploča i aktivnu participaciju konstruktora u procesu projektiranja.

Konstruktor Ivan Palijan sudionik je mnogih arhitektonskih istraživanja vodećih hrvatskih biroa poput 3LHD, NJ+, Randić+Turato i drugih, i to od razine idejnog rješenja do izvedbe. Za projektante je svakako ohrabrujuće imati pouzdanog suputnika u naprednijim prostornim istraživanjima, no važno je razumjeti koncept ‘kolektivne kreativnosti’ i ‘kumulativne inteligencije’ koji mijenjaju poimanje arhitekta kao izoliranog genija-projektanta. Nikako nije riječ o umanjivanju uloge arhitekta, nego o drugačijoj podjeli afiniteta, zadataka i interesa. Dok se pozicija angažiranog arhitekta sve više usmjerava prema pitanjima kao što su redefinicija programa i preispitivanje konvencija tipologija, pozicija konstruktora naglašenije utječe na fizičku konstituciju zgrade i njenu formu. Ta ‘preraspodjela’ potiče svakog od aktera u procesu projektiranja na angažiranje maksimuma svojih intelektualnih resursa uz preduvjet da je riječ o suradnji u kojoj svaki od protagonista dovoljno dobro pozna problematiku suradnika i partnera. Dakako da se u takvom procesu pojavljuje potencijalni problem kompeticije ‘specijalističkih znanja’ i svima u praksi građenja dobro poznata poteškoća ‘guranja vlastitih interesa’ ili, suprotno, ‘prepuštanja brige drugome’. Autentični suradnički proces prije podrazumijeva da konstruktor do neke mjere bude arhitekt, i obrnuto, što se u prvom redu odnosi na kolegijalnu empatiju i posvećenje prema zajedničkom saznanju.

Navedene premise ugrađene su u projekte u kojima je Ivan Palijan sudjelovao, a koji svi pomiču lokalne granice uvriježenog odnosa strukture i prostora. Palijan, uz druge projektante i izvođače, također daje ključan doprinos u uvođenju spregnutih čelično-betonskih konstrukcija u hrvatsko graditeljstvo koje je tradicionalno bilo znatno usmjerenije prema armiranom betonu. Spregnute konstrukcije izvlače ‘najbolje’ i od betona od čelika, a Palijan taj konstruktivni model interpretira uključujući imaginativna i cjelovita rješenja od makro-mjerila do razrade sofisticiranih detalja koji su pak ključni za funkcioniranje cjeline. Utoliko znanje i djelatnost Palijana bitno utječe i na nove prostorne koncepcije utječući na evoluciju hrvatske arhitektonske misli.

izvor njiric+arhitekti / Pravni fakultet, Sveučilišni kampus Visoka, Split

Pravni fakultet u Splitskom kampusu Hrvoja Njirića karakterizira specifična porozna struktura gdje pojedini volumeni i funkcionalni sklopovi ‘plutaju’ unutar unificirane opne. Složeni program razvijen je po etažama različitih tlocrtnih formata, sa brojnim vertikalnim prodorima, što je zahtijevalo da se konstrukcija precizno dimenzionira i uskladi s konceptom projekta. Pojedini elementi poput konzolno prepuštenih auditorija bili su zahtjevan kontruktorski zadatak, a napor da se zadovolje arhitektonski zahtjevi ostvaren je razmjerno složenim načinom prenošenja sila koji ‘meandrira’ u horizontalnom smjeru.

izvor 3LHD / Autobusni terminal Žabica, Rijeka

Autobusni kolodvor u Rijeci 3LHD je u dijalogu s velikim susjednim skladišnim zgradama snažnog simboličkog i fizičkog identiteta, a udomljuje opsežan hibridni program. Rješavanje tijela zgrade tog obima i interne kompleksnosti zahtijevalo je koordinaciju mikro i makro mjerila konstrukcije. Lagano distorizirana forma, razmjerno veliki rasponi i njihove promjene tražili su preciznost i inovativnost u artikulaciji konstrukcije, što uključuje i teme dilatacijskih cjelina i ‘rada’ izuzetno velike strukture. Posebna zanimljiva tema je nosiva čelična fasada riješena kao diagrid bez vertikalnih nosivih elemenata.

izvor Randić-Turato arhitekti / poslovna zgrada Adris grupe, Zagreb

Projekt Randića i Turata za zgradu Adris grupe unutar donjogradskog bloka bivše Tvornice duhana Zagreb jedan je od najradikalnijih prijedloga u suvremenoj hrvatskoj arhitekturi: objedinjuje neke postavke neo-avangardi sredinom 20. stoljeća poput ‘prostornog urbanizma’ Yone Friedmana s formalnim interesima suvremenih arhitektonskih praksi. Izdignuti volumen s glavnim sadržajima razvijen je unutar jednostavne rešetke koja je postavljena na ‘kristaličnim nogama’ stvarajući kontrast između vizualno ‘nesigurne’ i distordirane baze i čvrstog ‘grada iznad grada’.

U svim tim primjerima, konstrukcija omogućuje i legitimizira razvoj prostornih zamisli i otvara nova polja arhitektonskih istraživanja. Zajednička je crta slobodno trodimenzionalno istraživanje prostora i konstrukcije koji se međusobno podupiru, bilo da je riječ o ortogonalnim ili ne-euklidskim geometrijama. Ivan Palijan i njegov tim podržali su te arhitektonske iskorake, bili su njihovim aktivnim sudionicima, a do neke mjere su ih i potakli. Važnost je njihova pristupa, uz samorazumljiv preduvjet stručnosti, volja da se doprinese naprednim ili čak neobičnim zamislima i spremnost na sudjelovanje u arhitektonskom projektu shvaćenom kao intelektualnom i majstorskom izazovu.